Prije nego što počnem,treba mi boca vina!

Šta da radi narod sem da gladuje?

29.08.2013.

Radio drama ''Sjaj u očima (...ili štrajk smrću...)''

10.01.2013.

SJAJ U OČIMA ili štrajk smrću

Nikad ne vjeruj sjaju u očima žene! - Nikola Tesla

 

 

 Ležala je gola u lokvi krvi. Kiša je upadala kroz prozor spirajući i krv i nju. Ona je ponovo bila mrtva!

 

-DAN PRVI- (...ili ipak nije...)        

         

Nije bilo tako. Dobro znaš da je sve to puko prkošenje. Ali, prkoseći meni, prkosiš i sebi, uništavaš se! I sebe i mene...I mene i sebe! Spasi bar svoje bijedno dupe, mene si već uništila. Čuješ li me? Zašto ćutiš? Znaš šta? Jebe mi se za tvoje ćutanje! Stalno ćutiš, ćutiš, ćutiš... Jesam li ja kriv za krv? Jesam li?! 

Tijelo u grču, ukočeno lice ležalo je na dvosjedu. Odjednom, iz oka zaiskri sjaj, krv je nestala, ona je ustala.

 

-DAN DRUGI- (...ili ipak nije...)

 

Ne možeš ponovo biti mrtva! Nije sve propalo. Bar ne dovoljno. Je l' treba stalno da krvariš? Po cijenu čega? Inata? Ili i ja treba da krvarim? Za tebe! Za nas! Ovdje sam više ja mrtav, nego ti! Ti umireš pa se dižeš... Šta je ovo? Bal vampira sa happy end-om?! Užasno je gledati tvoje ukočeno tijelo. Oživićeš, znam! 

Oko! Iskra! Novi početak!

 

-DAN TREĆI- (...ili ipak nije...)

 

Kupio sam mlijeko. Prodavačica uporno neće da mi uzme pare. Govori da je plaćeno. Ko je platio? Daj, izađi iz rerne. Već si dovoljno izgorila. Ajde, molim te! Pa, znaš da te volim! Zašto stalno isto? Već sam te mnogo puta oplakao. Vidiš da i sada plačem.... Ali, svaki put ću plakati sve manje i manje. Najviše se plače kad prvi put umre neko drag. Ti meni  umireš svaki dan. Pa vidjela si koliko je ljudi došlo kad si prvi put odlučila umrijeti i kad smo svi mislili da nećeš više umirati. Sve poslije toga je bilo glupo i suvišno. Ja te volim živu! Dosta je izmotavanja oko umiranja! Neće više niko doći, džaba čekaš. Ljudima se već smučilo tvoje svakodnevno umiranje. Oni moji me već odavno zovu Čika Nekrofil!

Iskra u oku! Prvi mrak pada. Ona ustaje, puni kadu, pere sa sebe još jednu smrt.

 

-DAN ČETVRTI- (...ili ipak nije...)

 

Pa,stvarno je dosta! Danima ne jedem! Gladan sam! Dođem sa posla, zateknem te mrtvu, umoran kao pas i gladan kao vuk! Pas bar liže tvoju krv danima, nije gladan. Ostaje mi još samo da njega pojedem. U prodavnici kažu da smo potrošili sav novac, ne daju mi više ni hljeb. A ti si jednostavno odlučila svaki dan umirati. Je l' te to čini srećnom? Ne vjerujem da je to samo zbog onog šamara. Udario sam te samo jednom, jebo te, mor'o sam, rekla si mi da ćeš umrijeti! Prepao sam se! Danima si mi prijetila da ćeš umrijeti, ali nisam znao da ćeš oživljavati. I tako iz dana u dan. Evo, više i ne plačem! Srozala si se, srozala si našu ljubav pretjeranim umiranjem. Uvijek si voljela pretjerivati, pa tako i u smrti. Trebali smo te odmah sahraniti, čim si prvi put umrla. Jutro će promjeniti sve, pomislio sam, nadao sam se, molio sam se za tebe... Sjećaš li se kako sam bio srećan kad sam pred prvi mrak vidio da si živa? Vikao sam kroz prozor: LJUDI, ŽIVA JE...ŽIVA JE!!! Namjerno to radiš... Koliko puta trebam ponoviti da te volim, da želim da nastavimo normalnim životom, bez umiranja svakodnevnog, želim da budemo srećni, da šetamo, da mi rodiš djecu, da ti kupim one čizme, da mi praviš onaj kolač, da gledamo svemir... Ipak ćutiš? Odoh leći! Navij sat kad oživiš. Ujutro moram ranije na posao, imamo neki istovar zorom. Laku noć!

Navila je sat, čim je oživila.

 

-DAN PETI- (...ili ipak nije...)

 

Dao sam otkaz! I ja ću danas umrijeti! Ne mogu više! Nije mi jasno šta sve ovo znači! Šta? Štrajk smrću, je l'? Zbog jednog šamara? Nisam mogao zamisliti život bez tebe, zato sam tako reagovao. Otkud sam znao da ćeš to uraditi? Otkud sam znao da to uopšte možeš uraditi? Dušo...reci mi...kako da umrem? Daj mi neki znak, pokaži mi... Šta trebam uraditi da bi ponovo bili srećni? Ne mogu više! Sistematski sam urnisan, uništen, obična ljuštura, živce sušim na štriku, tresem se... Džeki, dođi ovdje, nemoj je lizati, dobro je ona.

Zagrlio je Džekija i zaspao tiho jecajući. Ona je nedugo zatim ustala, prošlo je pola noći, pokrila je Džekija i legla u sobu. Svemu je prethodila iskra iz oka. Sviće novi dan.

 

-DAN ŠESTI- (...ili ipak nije...)

 

- Šta je to? Ipak si odlučila da vikendom ne umireš? Dobro jutro, ljubavi!

- Dobro jutro! Kakvo je ono jecanje i prenemaganje sinoć? Ne znam zašto teatrališeš? Biće tako i gotovo! Znao si to kad smo počinjali! Znao si da će biti tako!

- Ali, ne mogu ja tako. Znaš da ne mogu! Umireš jer si ti tako odlučila, mene niko ništa nije pitao!

- Ne trebaju mi one čizme!

- Kako sad to?

- Lijepo, ne trebaju mi! Prekosutra ću svakako opet umrijeti. A možda i sutra!

- Nemoj sutra, molim te! Obećali smo mojima da ćemo doći na roštilj. Tati je rođendan.

- Vodi me u pozorište!

- Pa, znaš da mrzim pozorište, ljubavi!

- Umrijeću! Vodi me!

- Nemoj umirati! Spremi se, idemo! Idem zvati da rezervišem karte.

- Jesi li rezervisao?

- Jesam!

- Ne mogu ja ići nigdje! Kiša je!

- Rezervisao sam nam dvije karte za Mletačkog trgovca. Predstava počinje za dva sata!

- Ne volim Šekspira! Umrijeću!

- Nemoj, nemoj! Hoćeš Molijera? Hoćeš Ozborna? Hoćeš balet? Evo, kažu da ima noćas i Jonesko!

Ona je nepomično ležala.

Svaki put plačem! A mislio sam da će biti lakše! Ipak, plačem svaki put kad umreš! Nemoj to da radiš! I ja bih umro da znam kako! Šta da radim? Kako da pustim tu krv? Kako da umrem? Kod tebe je to sve tako jednostavno... Umoran sam! Laku noć!

Sjaj iz oka je ovog puta prilično kasnio. Da li je uopšte i bilo iskre?

 

-DAN SEDMI- (...ili ipak nije...)

 

Tek ujutro je oživjela. Ovog puta se žestoko naljutila! Bila je neobično lijepa. Živjela je jedan život, razbijen u hiljadu malih života! Ona je tako htjela.

- Spremi se, idemo!

- Kuda ćemo?

- Idemo kod mojih, zvali su nas. Rekao sam ti juče... Zvali su me tri puta od jutros.

- Kako da idem? Ne mogu bosa! Nemam šta obući!

- Juče si rekla da ti ne trebaju čizme?! Cipelarnik je pun tvoje obuće!

- Ne mogu nositi stvari mrtvih! Kažu da to ne valja!

- Ali, živa si!

- Jesam sada, ali ono su sve cipele mrtve mene.

- Ma daj... Idemo!

- Hoću, ako ćeš me nositi do tamo.

- Da uzmemo taksi?

- Ako nećeš da me nosiš, ja ću umrijeti!

- Nosiću te do taksija!

- Hoću da me nosiš do tatine kuće! Da mu čestitam rođendan!

- Kako da te nosim do tamo? Daleko je...?!

- Umrijeću...

- Ne, ne... Nosiću te, trčaću sa tobom u naručju, samo ne umiri...

Džeki je lizao njeno mrtvo tijelo,telefon je zvonio, niko se nije javljao...

Evo, legao sam pored tebe, hoću i ja da umrem! Hej! Umri! Umri! Neće... Kako da umrem?! Pomozi mi! Srećo, zovu nas moji! Neću se javljati! Hoću da umrem. Ajde umri!!! Ne mogu biti toliko nesposoban da ne mogu ni umrijeti. Koncentriši se,ajde,koncentriši se...

Uzalud je pokušavao!

Kad ja ne mogu umrijeti, nećeš ni ti više oživljavati!

Sišao je u podrum. Iz kutije za alat je uzeo šarafciger. Popeo se u sobu. Nje nije bilo. Telefon zvoni.

- Doćemo tata. Krećemo!

Spustila je slušalicu.

- E nećemo!

Zabio joj je šarafciger u oko, u jedno pa u drugo. Krv je curila niz očne duplje koje su sjajile dok su još bile oči.

Iskri sada, pička ti materina razmažena! Nema ti više spasa. Dovoljno sam te puta ožalio! Evo, vidi da ne plačem! Ne plačem! Ne vidiš ti ništa! Jeb'o te Mletački trgovac.Bruh sam dobio noseći te. Te kod kozmetičara, te u zoološki vrt, pa u butik... Onda, hoću čizmice, pa neću čizmice. Umrijeću tiiiiii...

Na vratima se pojavila komšinica. Nedugo zatim, policijska sirena i bolnička kola. Sirene su se poklapale dajući sablasan zvuk. Krik je bio modar ispod očiju. Još uvijek je imao oči...ludački pogled ka njenom krvavom tijelu. Oživio bi nju i ovaj put sjaj iz očiju, ali očiju nije bilo. Oči su ogledalo duše, a oni sa sjajem u očiju su ljudi sposobni manipulisati smrću. Ovog puta, smrt je zaista bila trajna, baš kao i njegov ostanak u krevetu jedne obične neuropsihijatrijske ustanove. Sirene su još odzvanjale kad je Džeki umro sa sjajem u očima!

08.01.2012.

!!!DOWNLOAD!!!


HBŠ - PRVA PETOLJETKA

download: www.4shared.com/rar/xBVIHPUi/HB_online.html

20.07.2011.

Izgubljeni pogled ( privremeni naslov )

 kkP 

 Ovog jutra sve mi smrdi na neku zagorjelu džezvu.Mlijeko se usmrdilo kao onda kad mi je prvi put prekipilo.Tada se šerpa sjedinila sa šporetom, pola komšiluka je došlo da pomogne,a ja sam se smijao kao lud.

Bacivši pogled kroz prozor,izgubio sam ga, negdje u daljini i više se nikad nije vratio.Ne mogu ni pisati kad nemam pogled,ne mogu misliti,ne mogu ništa.Mora mi se vratiti.Odlučio sam mu napisati pismo i dati ga prvom golubu visokoletaču da ga pokuša naći i da mu preda pismo.

Dragi moj pogledu,
pišem ti u nadi da ćeš mi se vratiti,a ja obećavam da te više nikad neću bacati tek onako,na neku guzatu ili sisatu,ili  uz tebe bacati neki zluradi komentar na prolaznike ili ne daj Bože političare,a ujedno ti obećavam da će moji pogledi u buduće biti apsolutno saglasni sa tobom.Ovaj golub je dobar,od onog malog preko puta,nadam se da će uspjeti da te pronađe.
Srdačno
               Tvoj!


Još mi sve smrdi na mlijeko...kakav smrad! Ljudi obično griješe kad govore o mirisima...
Oko 90% mirisa su u suštini smradovi.Ali ruku na srce,teško je zamisliti situaciju u kojoj sin govori majci : joj,super ti smrdi ovaj kolač. A kolač zaista smrdi,ali ljudi su čudo,koliko su zabrazdali u laž i neiskrenost...

Jutros mi onaj mali preko puta reče da je golub pronađen mrtav,izgleda da mu je Laska došla glave. Pitao sam ga da li je kod goluba našao pismo a mali mi reče da od njega ništa ostalo nije,pa samim tim ni pismo.
Sad sam u dilemi...Da li je golub prvo predao pismo pa onda poginuo ili je Laska preuzela pismo?! Laska je dobra keruša, moguće je da je pismo kod nje.Ne mogu vam reći šta mislim o svemu ovome jer je mišljenje usko povezano sa pogledom,a moj pogled je u bjekstvu...

Nije ni važno da li su ljudi neiskreni.Važnost treba dati pravim vrijednostima,onim stvarima koje ni sami ne razumijemo,pa čak nismo ni sigurni da li postoje.Evo jednog primjera prave vrijednosti.Svi ste vi čuli za vještačko oko,ali  da li ste sigurni da ono postoji? Vještačko oko ne obavlja svoju vitalnu funkciju (pomoću njega ne možemo vidjeti) i samim tim i ne postoji.Dolazimo do zaključka da je prava vrijednost kliker. Kliker takođe ne može biti oko,ali može vršiti istu funkciju  kao vještačko oko.

Lasku udario autobus! Ni kod nje nije pronađeno pismo...Mora da ga je vozač ukrao. Ako se moj pogled vrati vozaču,onda sam trajno izgubio i moj pogled na svijet,na ljude oko mene,a i sebe sam izgubio...Ako moj pogled greškom dođe kod vozača,vozač će progledati mojim pogledom i postati ja...Ali,ko ću onda ja biti?! KO??!

Džaba sva moja priča o pravim vrijednostima kad ovaj smrad namjerava da me uguši. Pa dokle više? Dokle? Komšinica kuca na vrata. Još se usuđuje da me pita je l’ to meni mlijeko prekipilo. Nema mi druge nego da udavim vješticu. Moje prvo ubistvo. Kažu da je ono najteže,a meni i nije baš teško palo. Ona će mene provocirati, još na mom ognjištu, na mom kućnom pragu!

Autobus se skotrljao u nekakav ambis, čekam izvještaj o broju poginulih i ranjenih, u nadi da je onaj vozač nastradao. Tako je najbolje. Mom pogledu će biti sužen izbor i onda će se meni vratiti,valjda! Nikako da jave spisak nastradalih. Vjerovatno neće zbog rodbine, da se ne sekiraju ljudi.

Zlo je oduvijek bitisalo a rijetko je bilo osuđivano. Zbog toga ono toliko i opstaje. Ako sam zao, moje šanse za ulazak u počasnu ložu rapidno rastu. A okolina će vidjeti u meni moć, istu onakvu moć koju je okupljena masa vidjela u Pontiju Pilatu. Istu onu moć koju je uživao Hitler. Hitler, kojem zamjeram mnogo,a istovremeno ga i pravdam jer je bio istinski ostrašćen. Vjerovao je. Danas toga nema. Postoji samo praznina i mi u njoj. Onakvi ili ovakvi, desni ili lijevi, crni ili bijeli...Sve je viđeno, živimo u rimejku rimejkovog rimejka. Sve znamo a ipak padamo. Šta je to što nas tjera da srljamo? Ko nas je ubjedio da je najbolje da ništa ne vidimo? One jebene statuice sa majmunima? Ona fora od koje mi se povraća? Što vidim i čujem, nikom ne govorim?!? Dođoše nam majmuni glave...

Mnogi se nasekiraše. Prvo su se dobro nasekirali, pa su onda počeli padati u nesvijest. Pa onda kad su došli sebi, opet se nasekirali. I ja se počeh osjećati nasekirano, valjda ta nasekirana atmosfera pređe na mene, a  bez da me iko dirnuo i rekao: ŠUGA! Kad sam se smirio, opet se nasekirah. Nikako da jave za onog vozača, je l’ poginuo ili nije?! Objaviše spisak preko 400-500 stradalih,a nigdje vozača...Velik neki autobus. Au, pa to nije bio autobus, to je bio omanji soliter. Pa zašto prave autobuse na 13 spratova? Nije to normalno. Kao da je malo 50-60 nastradalih u slučaju prevrtanja starog, normalnog autobusa, oni postavili zgradu na točkove, pa sad moram čekati konačni spisak stradalih, pogled je u pitanju...A samim tim i ugled, i um,i...sve!

Policija na vratima. Nije me strah, samo neki glupi osjećaj da je onaj smrad prekipjelog mlijeka ušao u moj organizam... SLOBODNO, rekoh im, a oni će meni ŠTA SLOBODNO?! NIŠTA NIJE SLOBODNO! JESI LI TI NEKI REVOLUCIONAR, SLOBODARSKOG DUHA?!  Ponudih im kafu, a oni meni pendrek. I tako više puta. Kad smo se počastili, oni mene pendrecima, ja njih kafom, koja je ostala neispijena, rekoše mi da su došli zbog nekakve krađe struje. Onu komšinicu niko i ne spominje. Najveći među njima ničim izazvan pade u duboku nesvijest, poče krkljati, pljuvati krv i ostatke doručka, čini mi se da je neki burek u pitanju. Kolege skočiše, pogledaše se, i ubrzano potegoše službene pištolje. GOTOV SAM, pomislih, ovo je kraj. Tri naoružana policajca, a ja sam... Odjednom, jedan od policajaca reče: SVI ZA JEDNOG, JEDAN ZA SVE. To reče, i kao pod komandom, upucaše se sva trojica. Prava solidarnost, musketarsko drugarstvo. Samo, šta ja imam od toga, osim četiri nova leša u mom stanu?!

Nema od mog pogleda ništa, ja sam ljuštura svoga bivšeg ja! Sve sam pokušao, ali ne ide. Ostaje mi nada da je moj pogled poginuo u toj saobraćajnoj nesreći. Moj pogled je odnio mnoge žrtve, goluba, Lasku, a možda i ukupni broj žrtava one nesreće ide na dušu mog pogleda. Njemu je najpametnije da je i on poginuo, bolje to nego da mu sude za silna ubistva...
Da li sam ja odgovoran za postupke mog odbjeglog pogleda? Da li se krivično pravo uopšte bavilo ovom problematikom, i kako se to tretira sudski?! Uostalom, ne brinem, ionako sam izgubljen čovjek, može se reći, mrtav. Šta ja mogu pružiti ovom svijetu kad nemam pogled, nemam mišljenje, nemam baš ništa. Doduše, sad sam idealan profil političara, pa ako baš zagusti, odoh u parlament. Poslije dugo vremena, neko zvoni... Možda je to moj pogled, otvaram vrata, neki starac u crnom fraku, sa nekom kovertom u ruci. ČAST NAM JE DA VAS POZOVEMO NA POZORIŠNU PREDSTAVU KOJA SE DEŠAVA UPRAVO SADA, POŽURITE. To reče, dade mi onu kovertu i nestade. Žurim, ubrzano se sređujem, oblačim odijelo i trčim da stignem na predstavu. Utrčavam u pozorište, portir mi reče da požurim, samo što nije kraj. Ulazim u prepunu salu, u publici su meni poznati i dragi ljudi, srećni su. Upućuju me na mjesto koje je namijenjeno meni, počasno mjesto. Sjeo sam, na sceni mnogo leševa, mrtvi policajci, na samom ulazu, na vratima je jedna mrtva žena, smrad prekipjelog mlijeka... Pa to sam ja, to je moj stan. Zavjesa se zatvara, aplauz, bis, KRAJ! Prodorna bjelina, put u nepoznato. Doktor je konstatovao smrt!

 

12.07.2011.

GURAJ!


Guraj!
U raj!
Raj!
Aj!
J(a neću to)!

03.07.2011.

Nedovršena drama

Igor Svrdlin - NEDOVRŠENA DRAMA


Likovi:                                                                             

Život

Smrt

Neki

Neka

Ludak na ivici genijalnosti

Genije na ivici ludila???(mogućnost nepostojanja lika u konačnoj verziji)

Mladić sa lusterom

Starac koji traži još samo malo...

Nada

 

Radnja se dešava nekad,bilo kad,uglavnom-dešava se...

 

Scena I (Život i Smrt)

(scena je u mraku,na crnoj stolici sjedi Život obučen u bijelo i na bijeloj stolici sjedi Smrt obučena u crno)

 

Život:Danas mnogi ratuju,nosim se mišlju da si ti izmislila ratove kako bi napunila svoju kuću,ionako uvijek jadikuješ kako ti je kuća prazna...

Smrt:Ne!

Život:Šta ne?

Smrt:Ne,ne i ne...

Život:Pobogu,šta ti je?

Smrt:To više neću tolerisati.Danima već dolaziš pred moje dvorište i ljude koji su krenuli kod mene svraćaš u tvoj dom na kafu.Eto o tome ti pričam.

Život:Pa,zar ti je uvijek malo?Juče ti je došlo na hiljade i hiljade ljudi u goste,pa dokle više?

Smrt:Tačnije,od juče je moj dom trebao biti brojniji za 1024 stanara.

Život:Pa zar ti je malo megabajt ljudi svaki dan?

Smrt:A,ne!Kažem trebao biti brojniji.Od brojke 1024 oduzmi 358 ljudi koje si ti ipak ubjedio da ne dođu kod mene i prostom računicom dobijemo cifru od 666 ljudi!Ups,666,kakva slučajnost!

Život:A kliničke smrti?

Smrt:Jebem i tebe i onog ko je izmisli...Smrt je smrt ali uvijek se mora naći neki pametnjaković koji sve usere,klinička smrt-nije šala!Zašto neko nije izmislio klinički život?!?

Život:Ha,ha,a uz sve to su izmislili i život poslije smrti.E,to su sve oni ljudi koji umjesto kod tebe,dođu kod mene na kafu:klinički mrtvi,reinkarnirani i ostali...

Smrt:Aaaaaa,neću više tako da se igram, e zlatna stara dobra vremena...Kad se samo sjetim...Kuga,ratovi,inkvizicija!E,to su bila vremena.Čovjek se prehladi i doviđenja prijatno,eto ga kod mene a sad popije dvije kašike sirupa i kao nov!

Život:Da,a zaboravila si da nije baš sve otišlo na moj mlin.A gdje je,a gdje je na primjer sida?

Smrt:E,Boga mi,Medžik još nije dolazio kod mene,ali Fredi je već odavno tu,ne mogu dušu griješiti...

Život:A,ptičiji grip?

Smrt:E,đavo ih odnio u pizdu materinu,oni i ptice,jedno pola godine svako sekund eto ti nakvih ptica kod mene,da popizdiš...Te nojevi,te golubovi,te ove,te one...

Život:Lakše će čovjek nahraniti svu gladnu djecu Afrike nego tebi udovoljiti...

Smrt:Čini mi se da neko dolazi...

Život:Ko bi sad mogao biti?

(U prostoriju ulazi čovjek u pidžami,tek se probudio)

Neki:Dobar dan!

Smrt:Da,izvolite.

Neki:Pa,ja sam samo zaspao i ne znam kako sam dospio ovdje?!?

Život:Da li ste sanjali nešto ružno?

Neki:Sanjao sam mjesto slično ovome,samo je bilo mnogo više ljudi,nekako je bilo puno svakakvih ljudi a čini mi se da sam i Vas vidio...

Smrt:A,vi ste vjerovatno sanjali moje odaje,tamo je baš gužva,ubrzo će te se upoznati...

Život:A,mogli ste malo i kod mene,manja je gužva...

Smrt:E,prc,ovaj je moj,kasno si se sjetio,ovaj je hladan kao led,njemu je odzvonilo...

Život:Ko zna,možda on zaspi noćas kod tebe a probudi se kod mene,nikad se ne zna,nikad...

Neki:Šta to pričate?Kako odzvonilo?Kakvo spavanje?Gdje se nalazim?

Smrt:E,ovo ti je nigdje i svugdje,ovamo svako dođe prije ili poslije.

Neki:Nisam valjda?

Život:Primite moje najiskrenije saučešče,ja ništa nisam mogao učiniti,premda,nikad se ne zna,možda se kad odspavate sve promjeni....

Smrt:Ne nadajte se mnogo,dajem vam male šanse!Dakle,dobro mi došli,krenimo kod mene,spremila sam vam posteljinu,vjerovatno ste umorni...

Neki:Da sam umoran-nisam,dugo sam spavao,koliko je sati?

Smrt:Ha,ha,ha,dobri čovječe,ovdje se vrijeme ne mjeri,ovdje imate dovoljno vremena za mnogo brakova,preljuba,opijanja,razgovora,ovdje vrijeme radi za vas iako vrijeme i ne postoji,bar ne ovdje!

Neki:Sjetio sam se!

Život:Čega ste se sjetili?

Neki:Sjetio sam se šta sam sanjao...Sanjao sam krstaške ratove,mnogo krvi,ja u viteškom oklopu,glave padaju na sve strane i cap,probode me vitez koji je ustvari moj komšija Ozren...I u to sam se našao ovdje!Jesam li ja u snu poginuo pa došao ovdje,hoću li se ipak probuditi?

Smrt:A,ne,sanjali ste i baš u momentu kad vam je komšija Ozren zadao smrtonoski ubod u prsa,vaša supruga Milkica Vas je budila da krenete na posao,pošto vas nije uspjela probuditi,uzela je kišobran i ubola vas ne bi li ste se probudili,to je bilo kobno za vas,umrli ste u snu ali nije vas ubio Ozren nego vaša žena...

Neki:Pu,znao sam da će mi kad tad doći glave,kurva,eto joj sad Ozrena pa nek se jebu po čitav dan,jebo je Ozren!

Smrt:Biće vremena za razgovor,i Milkica i Ozren će doći ovdje pa im onda sve odbrusite u brke!Pođite za mnom!

Neki:A,ne,ne i ne!Vi ste upravo rekli da je moja Milkica bila brkata!

Život:Meditiram,možete li malo tiše?

Smrt:Ja sam rekla da im odbrusite sve u brk a to je dio vaše kulturne baštine,to je vaše,nisam ja to izmislila,krenimo i nemojte mi više postavljati glupa pitanja,pomirite se sa tim da ste ovdje i samo ovdje!

Život:Ipak mislim da je ovo moj slučaj,ovaj čovjek je živ ako me oči ne varaju!

Smrt:Uvijek praviš frku oko iste stvari! Živ je ovdje a tamo nije sve dok se ne utvrdi suprotno...Ako se još dvaput probudi među nama,znači da je zauvijek umro!

Neki:Gospođo,da li znate onu Buji,paji,čedo materino?

Smrt:Ne a zašto?

Neki:Prokleta navika!Još od malih nogu su mi pjevali tu uspavanku,prvo baka pa mama pa kad je mama dobila posao u zadruzi onda mi je pjevala tetka pa kad sam se oženio Milkica,pizda joj materina a kad je Milkica počela da se viđa sa Ozrenom,onda mi je pjevala moja Nata,duša moja...To mi je kći!

Smrt:Recite mi ko je sve od tih što ste nabrojali mrtav?

Neki:Svi su mrtvi osim Milkice i Nate.

Smrt:Ko vam je najljepše pjevao tu vašu uspavanku?

Neki:Eh,kad se samo sjetim,moja bakica Grozdana je imala glas poput slavuja!

Smrt:Sačekajte me ovdje,vraćam se ubrzo!

(Smrt odlazi...)

Život:Zaista je nepopravljiva,vidite,ljudi je ne vole baš mnogo,ali ona samo radi svoj posao,iako izgleda drugačije,mi smo nerazdvojni,svađamo se,deremo se,prepiremo,jedno drugom otimamo klijentelu ali se neizmjerno volimo i poštujemo,jer da nema nje ne bi bilo ni mene i obrnuto...

(čuje se koračanje...)

Smrt:Imam jedno malo iznenađenje za Vas!Zatvorite oči!

(Neki zatvara oči,ushićen je poput djeteta,na sceni se pojavljuje starija žena koju će,o ubuduće zvati Neka,Neki još uvijek ne otvara oči)

Smrt:3,4,sad,otvorite oči!

Neka:Pile bakino,vidi ga što je porastao,a joooj,pa zar i ti dođe ovdje,kuku lele,jooooj,zemljo otvori se,kuku(Neka počinje neartikulisano kukati)

Neki:Bako,pa to si ti?!?

(Neki i Neka su se našli u zagrljaju,oboje plaču,Smrt i Život uplakani...Nedugo zatim,Neka ga uzima u naručje i iznosi ga sa scene pjevajući Buji,paji,čedo materino...)

 

 

II Scena(O Jesenjinu,Pjesnicima i o Ludaku koji donosi zanimljive zaključke i dobija nadimak Ludak Na Ivici Genijalnosti...)

 

Na sceni su samo stolice,u pozadini se čuje glasno hrkanje,buncanje u snu,u pitanju je više stotina različitih zvukova.Na scenu ulazi Život u bijeloj pidžami,raščupan je,tek što je ustao iz kreveta.Proteže se na svojoj crnoj stolici.Nedugo zatim,ne scenu ulazi Smrt u crnoj majici i crnim gaćicama i ona je nedavno ustala...

Smrt:Dobro jutro!

Život:Kakvo crno jutro i sama znaš da ovdje ne svanjava!

Smrt:Da!Ali,svejedno je,doduše najveći problem predstavljaju ovi novi što dolaze,spavaju po čitav dan čekajući da svane.Eno,onaj zidar je došao još prije 10-ak godina i još se nije probudio.Sve kontam da to nije neko tvoje maslo?

Život:Kako moje maslo?

Smrt:Pa nešto sam razmišljala i donijela sam zaključak da je ovaj zidar,kako mu ono bješe ime?

Život:Stanimir,Stanko....?

Smrt:Da,da,Milan,sve mi se nešto mota po glavi da je on živ ali da je nekim čudom on  ostao kod mene u krevetu?!?

Život:Pa i sama znaš da je to nemoguće!Uostalom,zašto mu nisi naglasila da ovdje nikad ne svanjava a i ljudi gube osjećaj za vrijeme,možda on svakih godinu dana ustaje i kad vidi da nema sunca kaže sebi:još samo 5 minuta i tako nastavlja svoj,sada već decenijski san...Nego,sad se sjetih,sve hoću da ti kažem,sanjao sam te...

Smrt:Uh,mrzim to kad mi govoriš,a zašto ja ne mogu sanjati,a baš bih voljela da nešto sanjam...A,kako si me sanjao?

Život:Sanjao sam da si živa!

Smrt:Dobro je,produžio si me.

Život:A živi kad sanjaju da je neko umro,produže mene,jebote,nešto mislim,ovaj naš komad neba je kao odraz u ogledalu,sve je nekako iščašeno,suprotno...

Smrt:Otkud ti znaš kad nikad nisi bio živ?

Život:Pa,ipak sam ja Život,ja živim kroz mnoge sa one strane livade...

Smrt:Čuj livade!

Život:Pjesnička sloboda!

Smrt:Daj,otkad se družiš sa onim pjesnicima pričaš totalne gluposti!Pjesnička sloboda!Nije šala!

Život:Ne znam,meni je baš simpatično to društvo mrtvih pjesnika,pogotovo otkad se pojavio Sergej,onako sav izubijan...

Smrt:Ko ono bješe Sergej?

Život:Ma onaj što je volio majku!

Smrt:Majku?Pa,svi oni vole majku!

Život:Jesenjin,jebo ga ti,sad se sjetih...kako se ne sjećaš kad je došao sav ispečen,sa ožiljcima oko vrata,sav je krvario...ubio se nekoliko puta,znaš kad smo se zabrinuli da nam ne dođe nekoliko Sergeja,budala se samoubila,bio je uporan,pisao je krvlju dok je izdisao a ker je lizao njegovu krv tužno jecajući nad sudbinom svog gospodara...

Smrt:Daj,opet patetišeš,a to i nije bio njegov pas,uostalom,kako će nam doći nekoliko Jesenjina?Ma sve si pobrkao...

Život:Kako ne može,pa čovjek nema samo jednu dušu,ima ih nekoliko i upravo sve te duše dolaze kod nas a tijela ostaju zakopana,spaljena...Nego,gdje je on sada?

Smrt:Ej,pa u pravu si,fizički ožiljci ostaju kao ožiljci i na duši dok su ožiljci duše samo ožiljci duše...Naš Sergej je otišao kod onog plastičnog hirurga kad mu je došla ona njegova,Isidora,pa se on opet zaljubio u nju ali ga nije htjela zbog unakaženosti i sve mu govorila da se uljudi pa da onda mogu pričati i on otišao kod hirurga oduševljen novim medicinskim dostignućima...

Život:He,he,a ja vidio Isidoru sa onim sto kao svira klavir a ustvari je bravar?

Smrt:Lažeš?

Život:Života mi moga!

Smrt:Joj,kako će popizditi Sergej,baš mi ga je žao...

Život:Cccc,kako te nije sramota,pa ti si ih i upoznala!

Smrt:Daj,šta pričaš,kako sam ja upoznala Isidoru i druga?

Život:Pa,da tebe nema oni se nikad ne bi upoznali,jel tako?Tako je!

Smrt:Ti si stvarno prolupao!Pa,šta bi bilo da ja ne postojim,da postojiš samo ti,tako dobar i fin?Zamisli čovječanstvo u kome bitišu i Atila Han i Adolf i Drug i Napoleon i Cezar i svi oni zajedno,a mene nema!To je prosto nelogično... ŽIVJELA SMRT!(skandira)...

 

(Ulazi mršavi čovjek u ludačkoj košulji sa cilindrom na glavi,u daljem tekstu oslovljavam ga sa Ludak)

 

Ludak:Molim Vas,recite mi,zašto nisam uspio,a toliko sam želio?

Smrt:Dobar dan,o čemu govorite?

Ludak:Toliko sam želio umrijeti,začepio sam nos štipaljkom i usta zavezao izolir trakom kako bi konačno prestao disati ali ne,uvijek se nađe neko ko da sebi za pravo da odlučuje ko će živjeti a ko ne?!?!?

Život(Obraća se koleginici)U tom slučaju,dozvoli mi da mu ja prvi čestitam!

Ludak:Da mi čestitate?Šta je ovo,neka nagradna igra?!?Ko ste Vi?

Život:Pa,od srca Vam čestitam,uspjeli ste,vaše želje su ispunjene...

Smrt:Zaista je zapanjujuće koliko ste željeli smrt i evo,konačno ste mrtvi,i neka mi još neko kaže da snaga volje i moć podsvijesti nisu DEUS EX MACHINA svakog živog bića!

Ludak:Vi ste izgleda luđi od mene....

Život:A ne,Vi ste preminuli jutros rano po zemaljskom brojanju vremena,a mi smo tu da Vam uljepšamo i olakšamo ovo mrtvovanje!

Ludak:Ali,ja neću da živim,jel Vam to jasno,N-E-Ć-U,neću,neću i neću,bilo kako,gore,dole,ovako,onako(počinje histerisati)...

Smrt:Molim Vas smirite se,vi ste mrtvi,to je ono što bi Vas trebalo radovati....

Ludak:Aaaaaaaaaaaaa(skače na Smrt,Život priskače u pomoć)Čitav život me jebu,zajebavaju,proglašavaju ludim a evo sad i mrtvim...

(Život nešto šapuće Ludaku i ovaj se odjednom potpuno smiruje)

Smrt:Uh,al je jak...

Ludak:Izvinite.

Smrt:Per tu,slobodno...

Ludak:izvini,ne znam šta mi bi,ali shvatite me,molim vas...

Život:Da,da,naravno...

Ludak:Mene život nije baš mazio...

Smrt:Pa i nije...

Život:Zajebavaj,zajebavaj,ako opet skoči snalazi se sama...

Smrt:A šta mu šapnu?

Život:To neka ostane naša mala tajna...

Ludak:Da ja nastavim,ako nije problem!

Smrt:Samo nastavite,imamo svo vrijeme ovoga svijeta...

Ludak(Nakašljava se,zauzima govornički stav)Ja sam Ludak,postoji mnogo ludaka ali ja sam jedan jedini ludak koji je imao viziju koja nije poput drugih vizija,moja vizija je bila jedinstvana a samim tim i neshvaćena tamo daleko...kao vrlo mali sam ostao bez oba roditelja,u istom trenu,otac je došao pijan kući i ubio majku koja je bila divna žena,a i otac je bio dobar ali tog dana ostao sam i bez njega i bez nje...Od tada sam se zarekao da ću stati u odbranu svih nezaštićenih žena koje za muža imaju alkoholičara nasilnika ili samo nasilnika...Dugo sam smišljao taktiku,poslije dugog razmišljanja otkrio sam da je birtija idealno mjesto za uhođenje pijanih muževa.Svake noći sam pratio jednog po jednog gospodina i u momentu kad bi prešao kućni prag i sa vrata udario jadnu,unesrećenu ženu,ja bi ga ubio,da,da,ubio...Doduše,bilo je i slučajeva dobroćudnih pijanaca koji bi po izlasku iz birtije otišli u cvjećaru ili zlataru prije nego odu kući,rano ujutro,ali takvih nije bilo puno a i takvi su vremenom buket cvijeća zamjenili stisnutom pesnicom.I moja majka je imala dosta zlata i kuća nam je bila uvijek puna cvijeća,sve do tog kobnog dana...(Smrt i Život počinju dremati)Ali,svemu dođe kraj,kažem svemu dođe kraj(DERE SE)NEMA SPAVANJA,NIKO ME NIKAD NIJE SLUŠAO PA NI VI SADA,AAAAAAA(ponovo počinje histerisati i udarati se po čelu,Život mu prilazi i ponovo mu nešto šapuće na uho,Ludak nastavlja svoju besjedu)Oprostite,ponese me uvijek ova priča...a,dokle sam stigao,a,da Vi ste kunjali,da,sjetio sam se,svemu dođe kraj...Uhvatili su me i pripisali su mi mnogo više ubistava nego što sam ih doista počinio pa čak i ubistvo moje majke.To me je najviše boljelo,pa ja sam se borio protiv majkomoraca pardon suprugomoraca,a oni mene,tek tako smjestiše u ludaru...

Smrt:Tužna priča,sva sam se naježila...

Život:Ne budi tako okrutna.Nastavi!

Ludak:Nema dalje,kasnije je sve bilo surovo i monotono,iz dana u dan ubijali su čovjeka u meni a samim tim i volju za životom...Uvrijedili su me a ja se nisam branio,bio sam pička...

Život:A počeo si sa nekom vizijom,šta sa njom bi?

Ludak:A,vizija,da vizija,ustvari vizija,vidite,ne bi vam smio pričati o mojoj viziji,jer to onda ne bi više bila moja vizija nego svačija vizija...

Smrt:Ah,ne brini se,ovdje te ionako niko neće čuti...

Ludak:Vi je i ne bi razumjeli,ne želim da doživim još poniženja i zlobnih cerekanja u lice...

Život:Pa,zar si govorio ikome o svojoj viziji?

Ludak:Jesam,zbog nje su mi i dali ludnicu umjesto zatvora,a pritom sam bio i ismijan...Onda sam se zakleo da više nikome neću pričati o svojoj viziji,nikome...

Smrt:Pa i ne moraš,koga još interesuje vizija jednog ludaka!!!

Život:Pa,nemoj tako...

Ludak:Neka,neka,pa navikao sam ja na takve kritike i komentare ali sada ću namjerno ispričati sve u detalj!Dakle,počinjem(opet zauzima govornički stav)ONO ŠTO JEDAN SANJA,DRUGI ŽIVI I OBRNUTO!(Vraća se u normalan stav)...Pauza...

Smrt:I to je to?!?

Život:Dalje?

Ludak:Nema dalje,dovoljno sam rekao,a i bio sam u pravu,niste me razumjeli...

Smrt:To što ste rekli je totalna nebuloza...

Ludak:Opet osjetim nevjericu,sve isto,sve se ponavlja,pun mi je više kurac zabezeknutih i zbunjenih faca,ljudi su glupi,onda sam im ja lud,majku im jebem,ups,pardon,MAJKE,IZVINITE,oca im jebem svima alkoholičarskog...A,da ja vas nešto pitam?

Život i Smrt uglas:Pitaj!

Ludak:Koliko traje prosječan ljudki san?

Smrt:Vrlo kratko,gotovo zanemarljivo,bar koliko sam načula,mi ne sanjamo,ustvari ja ne sanjam a ovaj do mene iz ne znam kojih razloga ima tu privilegiju da sanja,a i ovi naši su nam govorili nešto o tom vašem snu...

Ludak:Tačno,zanemarljivo...A kada neko prepričava san,koliko to traje...?

Smrt:Pa,to ne znam...

Ludak:E,to vam gospodine i gospođice zna potrajati satima...Zašto gospodine,kad već sanjate ne priuštite vašoj drugarici,švalerki,boljoj polovini,šta li vam je već,prepričavanje jednog sna?

Život:Baš maloprije sam joj rekao da sam je sanjao kako živi...

Ludak:Mnogo detalja,ljudi,događaja,sve to stane u vremenski period ZANEMARLJIVO...A tako je i sa životom,i on je jako zanemarljiv,a koliko traju životne priče,evo uzećemo,čovjeka sa prosječnim životnim vijekom?DANIMA,gospodo,danima...

Smrt:Ali,zar je vama ljudima malo 50-60 godina života?

Ludak:A,ne,po mojoj računici,prvih 6-7 godina svakog čovjeka i ne treba uzimati u obzir,jer to su godine koje u potrebne za adaptaciju,uostalom šta dijete zna o životu?Ništa!Dalje,dan ima 24 časa,prosječan čovjek spava 8 sati dnevno,znači trećinu,a da ne spominjem spavalice,pa oni prespavaju i po pola života.Dalje,koliko svaki čovjek provede vremena izležavajući se,pričajući suvišne priče,sekirajući se,tračajući,ratujući i tako dalje?(S i Ž su zanijemili)I konačno,od svakog životnog vijeka treba oduzeti poslednje 3-4 godine života,jer to više i nije život!Ajmo,statističari,koji je konačan razultat.

Uzmimo da je prosječni ljudski vijek 50 godina!Oduzmimo 7 godina koje prođu od rođenja pa do polaska u školu,dobijemo 43!

Od 43 oduzmimo trećinu jer toliko nam minimalno prođe u spavanju.

Ostaje nešto manje od 29 godina i na kraju oduzmimo onih nekoliko posljednjih godina života,dobijamo prosječni ljudski vijek od 25-26 godina i tu ćemo stati.Nećemo od ove cifre oduzimati sva ta izležavanja,bespotrebne svađe,stanja opijenosti,jer bi u tom slučaju rezultat bio poražavajući,rizikovali bi da uđemo u minus.E,o tome vam ja govorim,dragi moji,a vi spavate...Nadam se da vam je sada malo jasnija moja vizija jer je više neću pojašnjavati...

Slijedi aplauz i ovacije od strane Smrti i Života upućene Ludaku.

Život:Kakva priča,ko tebe proglasi ludim,pa ti si jedan Ludak na ivici genijalnosti,ti si najsvijetliji trenutak koji se desio u mom postojanju,nadmašili ste sve najveće umove...Bravo,bravo,bravo...

Smrt:Primite moje iskreno izvinjenje zbog moje nevjerice!

MRAK!!!

 

Scena 3......................

(Nastaviće se...)

03.07.2011.

Bolesnici žive duže


Cvrkut ranjenih orlova uznemirio je pacijente jedne ustanove za mentalno oboljele. Znali su da to nije dobar znak, da orlovi bivaju ranjeni samo kad u posjetu treba da dođe Doktor Zulfikar Špigl, strah i trepet svih umobolnika...

Cvrkutanje je bivalo sve nesnosnije i nesnosnije, a Mara Linija je ,kao i obično, sve to najteže podnosila. Standardno bi čupala kosu, ali je prošli put svaku dlaku počupala, te se ustrijemila na kosu Isusa Lepog, čovjeka koji je dospio u ustanovu samo zato što je u par navrata rekao da je Isus bio lijep poput njega, da je imao kosu dugu poput njegove,valovitu, kao sa reklame za brendirani šampon... Pa, možete onda misliti šta našem Isusu znači kosa i kako je reagovao kad mu je Mara Linija na prepad počupala pramen kose?! Otišao je ubrzanim korakom u prostoriju Ogledalo da vidi svoju novu frizuru, koju je odmah nazvao Marin šandrprc. Začuđujuće smiran, vratio se i onda začuđujuće jako lupio Mari 17 šamara u seriji, tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap-tap! Eto i prvog današnjeg koškanja Isusa Lepog i Mehe Puzića Kvake. Meho Puzić Kvaka je zaljubljen u Maru Liniju, te zbog nje često dolazi u konflikt sa drugim pacijentima, a nerijetko i sa osobljem. Ustanova ga je primila pod svoj krov jer nije nikako mogao razlikovati Meha Puzića i Bora Spužića Kvaku.

-         Nema ovdje nikog da nam pomogne, nema...

Vikao je Fistula, predsjednik kućnog savjeta ustanove. Često je govorio o kojekakvim zavjerama, stvarima koje će se desiti i koje su se trebale desiti a nisu. Njegov najbolji drugar, a ujedno i ljuti protivnik, sa kojim često ukršta koplja oko stavova i životnih ideala, je upravo ušao u TV salu, sada je termin za njegovu omiljenu emisiju ’’Lisnato tijesto je najbolje u pekarama koje ne prave lisnato tijesto po narudžbini’’. Sa kakvim je samo uživanjem Dule Horoskop gledao tu emisiju, i uporno je slao prijavu za učešće u emisiji, ne shvatajući da ta prijava nikada nije prešla prag ustanove. Doktori često znaju biti okrutni ka najobičnijim željama pacijenata, nažalost. Ali, Dule Horoskop je strpljivo čekao da zanosna voditeljka ove popularne emisije izgovori njegovo ime, da konačno dobije priliku da ispriča sve ono što decenijama skuplja o lisnatom tijestu, da pokaže sve isječke iz novina, da svi vide njegovu kolekciju koju je on nazvao ’’Sve što ste htjeli da znate o lisnatom tijestu, ali niste imali koga pitati’’. Fistula je i dalje vikao, sve glasnije i glasnije, sve dok mu Dule nije dao omiljenu lutku na naduvavanje, da se poigra dok ne završi emisija. Vrativši se u TV salu, Dule je zatekao stravičan prizor. Na njegovoj specijalnoj fotelji za gledanje talk show emisije ’’Lisnato tijesto je najbolje u pekarama koje ne prave lisnato tijesto po narudžbini’’, sjedi Božo Cunami, a da prizor bude užasniji, Božo je prebacio na Kanal 896 i pustio emisiju ’’Lisnato tijesto je najgore u pekarama koje ne prave lisnato tijesto po narudžbini’’. Dule je tu emisiju mrzio iz dna duše, govorio je da voditeljka te ogavne emisije ne može parirati prelijepoj voditeljici ’’Lisnato tijesto je najbolje u pekarama koje ne prave lisnato tijesto po narudžbini’’ i da sve što kažu u emisiji ’’Lisnato tijesto je najgore u pekarama koje ne prave lisnato tijesto po narudžbini’’ treba uzimati sa ogromnom rezervom. Ali, Dule je znao da je Božo najjači u ustanovi, i da mu se niko ne smije suprotstaviti, te je stoga sjeo u ćošak TV sale i tiho jecao, a sa usana mu se moglo pročitati: jebala te ta emisija, da te jebala, lažu, sve lažu... Da, da, zakon jačeg je bio validan i u ovoj ustanovi, gdje su mnogi zakoni padali u vodu.

Doktori su igrali pikado, ne znajući da je od jutros u ustanovi izbilo više malih ratova, da je Isus Lepi ostao bez pramena svoje prelijepe kose, da Fistula opet traži dlaku u jajetu, da je Mara Linija pomodrila od šamara, i da je Božo Cunami opet prekinuo Duletovu omiljenu emisiju, dok je ovaj donosio lutku na naduvavanje Fistuli. No, vratimo se pacijentima...

Rodžer Nadal, jedini sportista u ustanovi, čovjek od gume, kako ga prozvaše drugari, je počinjao svoj redovni trening sa 6 teniskih loptica odjednom. Igrao je na svim podlogama podjednako, iako je on trenirao na samo jednoj, podu ustanove, koju dušmani nazvaše Mozak Ne Šljaka. A kleo se Rodžer Nadal da je baš na šljaci pobjedio i Federera i Nadala, i to u istom meču. Bek hend - for hend, bek hend – for hend... Uglavnom, ponos ustanove trenira, te mu nećemo više smetati. Idemo na tren u kuhinju, da vidimo šta se teamo dešava. Klasika. Zdenka i Buco se svađaju koji sir se bolje topi na 220 stepeni, i koliko jaja ide na kilo brašna, bez šećera. Zdenka i Buco su kuvari ustanove, tačnije pacijenti kuvari, ali obroci često kasne zbog učestalih svađa kuvarskog dvojca. Tako pacijenti doručkuju u periodu između 14:50 – 15:16, ručak je u intervalu 21:20 – 21:42, a večera nerijetko biva poslužena umjesto sutrašnjeg doručka. U tom slučaju, doručak biva poslužen na vrijeme, tačno u 14:50. Ovdje su čuda svakodnevna, a najsvježiji primjer za to su Isus Lepi i Mara Linija, koji se upravo ljube, poslije jutarnjeg čerupanja i šamaranja. Oprostio je Isus Lepi svaku počupanu dlaku Mari, i ljubi je u plave obraze, a Mara u znak pomirenja čupa svoju posljednju dlaku sa glave i poklanja je čovjeku svog života... Meho Puzić Kvaka, inače jako ljubomoran i posesivan, posebno kad je u pitanju njegova dugogodišnja simpatija Mara, ovog puta oduševljeno aplaudira svakom poljupcu novopečenih golupčića. Kad sam već kod golubova, da kažem ponešto i o postanku riječi golupčić. Naime, kao što je opšte poznato, vrapčići su mali golubovi, ptići od golubova. Mnogi su to godinama htjeli osporiti, ali poslije detaljne analize, utvrđeno je da ja vrabac zaista mali golub, a i najtvrdokorniji protivnici ove teorije popustili su pred saznanjem da nikad nije viđen mali golub, kao ni veliki vrabac. Dakle, kombinacijom riječi golub i vrapčić, nastala je riječ golupčić. Dakle, novopečeni golupčići se ljube, Meho Puzić Kvaka energično aplaudira, šireći kez od prvog do posljednjeg karijesa. Pamela sa Hrguda je bila san svakog pacijenta, često su joj pjevali pod krevetom, jer ona je na gornjem spratu, a ona je uživala, iako nikad nije popustila i opustila se sa nekim u ljubavni zanos. Maštala je o torbi od pandinog krzna, i uvijek bi dobila napad bijesa kad bi joj neko rekao da takva torba ne postoji, jer je panda zaštićena k’o polarni medvjed. Vjerovala je da će se jednog dana na vratima ustanove pojaviti njen princ na bijeloj pandi, koji će tu pandu na kojoj dojaše odrati i od nje napraviti idealnu torbu. Ali, princ nije dolazio... Joco Kliker je prednjačio u nastojanjima da pridobije Pamelino interesovanje, noćima je izmišljao i pjevao serenade za svoju tihu patnju... Naručio je i veliku plišanu pandu, na TV ponudi, za 39,99 valuta. Danima je očekivao poštara, i konačno je došao taj trenutak. Doktor Pero Zazubica je prijavio Klikeru da mu je stigla pošiljka, i da dođe da je preuzme na šalteru za primanje pošiljki naručenih preko TV ponude.  Čim je preuzeo pandu, uzjahao je, dojahao pred Pamelu i počeo recitovati:

 

 

                                                         Ja sam tvoja patnja tiha

                                                                ili bješe moja ti

                                                                     hahaha

                                                          Na b’jeloj jašem pandi

                                                                 moja Pamelo

                                                          donosim ti plavi Labelo

                                                           da nasapunjaš usne

                                                              da zavidi mi selo

                                                      da napustimo ove prostore

                                                                   trusne

                                                          samo dodirni mi usne

                                                         usne moje papir šmirgl

                                                         jebo te,evo ide Špigl!

 

I zaista, na vratima se pojavio Doktor Zulfikar Špigl, onaj isti zbog kojeg su se jutros uznemirili ranjeni orlovi. U savršeno bijeloj unoformi, došao je u pratnji dvojice kolega, kolege Mitra Poledice i Radomira Vulkana. Ušli su bučni, svi pacijenti su ih pomno posmatrali očekujući šta će se sljedeće desiti. Poslije bučnog ulaska, Doktor Zulfikar Špigl pomirljivim tonom reče: ajmo, smjena je, evo vam uniforme, a dajte nama te košulje....

Cvrkut ranjenih orlova uznemirio je pacijente jedne ustanove za mentalno oboljele. Znali su da to nije dobar znak, da orlovi bivaju ranjeni samo kad u posjetu treba da dođe Doktor Božo Cunami, strah i trepet svih umobolnika...

05.04.2011.

SVE ĆE TO,O MILI MOJI,PREKRITI KRV,ZEMLJA,CRVI I POKOJA SUZA! '' Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam negdje pogriješio. '' E.Hemingvej

1.Danas ću biti dovoljno dobar da me svi mrze! 2.Juče sam bio pijan! 3.Prekjuče sam šetao gradom sa okruglim naočarima bez stakla! 4.Ne sjećam se šta je bilo dan prije prekjuče! 5.Na đubrište prošlosti bacio sam još par uspomena! Ovim redoslijedom zapisao je svoj život čovjek pod rednim brojem 689978512.Bio je ne naročito lijep,ne naročito visok i ne naročito sposoban. Nije bio ni naročito prihvaćen. Nije imao kuću,nije imao djece,nije imao sunce,ni Boga kojem će se moliti. Doduše,on to nije ni tražio. Htio je nešto,niko nije znao šta je to tačno,ali su svi podrugljivo govorili da je poludio,da ima on nekih svojih problema,te da mu u životu ništa nije važno,ništa sveto i naposljetku,čovjek bez cilja,kakav je to čovjek?! A on se nije osvrtao,nije pretjerano ni išao naprijed,ali se nije osvrtao. Obećavao je taj čovjek,znao je u svako doba dana da izdaklamuje prvi tim lokalnog fudbalskog kluba,od najranijeg djetinjstva je znao čitati oba pisma,a kad je čitao u sebi,nije pomjerao usne. U tom vremenu,svi su u njemu vidjeli buduću nadu mjesne zajednice i nekoga ko će ih valjano predstavljati u nekim većim gradovima... Bili su silno razočarani kad su ga vidjeli desetak godina kasnije,kako sjedi na trotoaru i plače. Pitali su se zar je moguće da je na trotoaru završio njihov pulen,njihova nada i potencijalni spas... Poslije toga su ga vidjeli sa par lokalnih magupa kako igra zuce. Iznova su se razočarali. -Hej,pa znaš li čiji je ovo mali? -Ma znam,ćuti. Gre'ota... Prolazili su dani a on je sve češće plakao,jecao,a ljudi ga i zvanično prekrižiše sa liste potencijalnih viđenijih građana. Vrhunac je bio kad je viđen kako uzvikuje parole,u sred bijela dana,dere se k'o da ga kolju. -Pa to on nešto protiv nas!? -Kako ga sramota nije,od onakvih roditelja... -Ajmo odavde,mogu nas vidjeti u njegovoj blizini! Gotovo je,bio je obilježen za čitav život.Zvali su ga General Plačipička! Dok se školovao,upoznao je izvjesnog Bakunjina,čovjeka koji nije dozvolio da ga oslovljavaju rednim brojem. I on se tada usprotivio,išao po administrativnim službama,žalio se,htio da ne bude redni broj,ali uzalud...Svaka gospođa čiji svijet počinje i završava na šalteru mu je govorila da on svakako nije redni broj,već da je zaveden kao General Plačipička. Odustao je ubrzo,čak je i zavolio svoje ime,svoju titulu...Jednoga dana,pročuo se glas da je General otišao negdje,niko nije znao gdje...Govorili su da je dobio na poklon falš košulju s jednim rukavom,govorili su da se zadavio,i uglavnom su o njemu pričali...A njega nigdje nije bilo. Nisu ga viđali ni sa tom feleričnom košuljom. A njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Neka djeca su se klela u majku da su ga pronašli ukočenog,sa rukama oko vrata,modrog. A djeca k'o djeca. Vremenom su i bake počele pričati dječici priču koja je počinjala sa: Bio jednom jedan General,General Plačipička... Djeca su naprosto obožavala tu priču,smijali su se,sa uživanjem bi slušali i upijali svaki dio,posebno ih je nasmijavao dio sa trotoarom. Snimljen je i istoimeni serijal koji je bio najuspješniji serijal svih vremena,bacivši na koljena i STAR WARS i serijal filmova sa Batom Životinjom. Albumi sa sličicama su bili pravi hit,a za djevojčice su se štampale mirišljave salvete sa motivima iz života Generala Plačipičke. Godine su prolazile,a priče o njemu su postajale sve opširnije...Jedan poznati muzičar mu je posvetio stihove ''stojim sam na trotoaru,prebijenu nemam paru...'' I svi su znali za njega,a niko ga nije znao... Zato,ako nekad vidite čovjeka na trotoaru,u suzama,priđite mu,zagrlite ga i recite: GENERALE,ŽIVJELA SLOBODA! Tog momenta,on će zasijati,i nestati u blještavilu riječi koje je čuo...Bio je gospodin čovjek!

30.11.2010.

OBIČAN DOGAĐAJ IZ ORMARA BR. 17

Ormar. Ja u ormaru! Početak! Zdravo! Ja sam Tripo.Imam 59 godina.Tačnije,lažem,napuniću 59 godina za 7-8 dana.Nalazim se u ormaru jer me u posljednje vrijeme prate i proganjaju.Iz dana u dan njih je sve više, a ja sam sve slabiji.U početku sam mislio da mi ne mogu ništa, a sada tvrdim da im ne mogu ništa.Mnogo ih je! A sve je počelo prije nekoliko dana kada sam vidio džinovskog kengura koji leti prema meni i govori mi: Ti si mrtav,ti si mrtav,ti si mrtav...Pogodio sam ga žvakaćom gumom u oko i džinovski leteći kengur je nezgodno pao i sav se izubijao.Izgleda da je mrtav.Odjednom se pretvori u nešto i ode.Nisam tom događaju pridavao veliki značaj sve dok mi sutradan nije stigao telegram sljedeće sadržine: Gospodine Tripo.Kengur nije preživio vaš napad.Primite moje iskreno saučešće.Ja. Već sam navikao na slične telegrame jer su moji drugari iz željezare često zbijali takve šale sa mnom, ali osjećao sam da ovaj telegram nije šala. Nažalost,uspostavilo se da sam bio u pravu! Nedugo poslije toga zaćuo sam kuc-kuc.Znao sam da ako kažem KO JE? ovaj što kuc-kuc će znati da sam tu! Mudro sam ćutao i čekao da kucanje prestane. Sve intenzivnije i intenzivnije,kucanje je prelazilo u potencijalno razvaljivanje vrata! I kucanje je uspjelo.Vrata su obamrla a skoro pa i ja! Neki žgoljavi mi je rekao: Pa dobro, je l’ to lijepo? Ja kucam,kucam a ti ništa... Skočio sam kroz prozor i ušunjao se u ormar.Nadam se da ovo što kucam nije previše glasno i da me moji pratioci neće pronaći. Apelujem i na Vas da nikom ne kažete gdje sam.Pa poslije svega da mi nekakav džinovski kengur dođe života,o kakav kraj...Pssssttt...ooni su u uupravo naa vrattiimaa sooobe,ču čujemm ihhh...Šttta daa radimm,nee mgu podnijetiii sv ovvvoo... (Zbog nemogućnosti našeg junaka da nam nastavi ovu priču,mislim da bi uvođenje naratora u sve ovo bilo prijeko potrebno!) Molim Vas,uvedite naratora u priču! Dobar dan! Naratore,dobro došli u ovu priču,nadam se da ste pažljivo pratili dosadašnji tok radnje. Naravno,vidim ormar,vrata koja škripe i krajnje je vrijeme da se vratimo u ovu priču. Kao što ste već upoznati,ja sam narator angažovan da nastavim ovu priču.Zaista, Tripo je bio u pravu,na vratima se pojavila grupica ljudi na čelu sa žgoljavim! Tripo je uzbuđen,ne zna šta da radi... Iiizzvinite,malllooo sa am doošao seebi,moogu li da naaastavim sa kuucanjemm priče? Aha ha,vidi ga,meni si hljeb našao otimati...Pa ja sam ovakav posao čekao godinama. Doobro,aali sam se stvarno smirio,evo vidite,više se i ne tresem. Kasno Tripo,kasno,mrtav si,mrtav si,mrtav si... Pa pa ti i siii keengurr,zarr ti nissi mrtaav?!? Ja nisam,ali ti jesi!!! Hahahahaha... Jaa lijeepo moolimm onogg ko o jee uveeeoo ovogg grozznog narattoraa u moooj živvvoot,daa ga iiiizbaciii i ostaaavi me daaa se boorimmm saaammm. U redu Tripo, od sada ideš sam.Naratore,napustite ovu priču! Kmeeeee,zar nikad ne mogu dobiti neki stalni radni odnos,odlazim duboko povrijeđen sa željama da ova priča propadne i da je niko nikad ne pročita! Tripo,prepuštam Vas samom sebi,borite se,kucajte,ali niko Vam više neće pomoći!Zbogom Tripo! Alllliiii... Iskoristili ste sve vrste pomoći! Jaaa uu ormaaaruu...Pooočeeetakk! Tripo! Posljednji put Vam se javljam,želim da pomognem i onako već namučenim čitaocima i da VAm dam moć da uprkos vašoj unezvjerenosti i traumi,pišete kako treba,ako ste Vi namučeni,neka čitaoci bar uspiju pročitati vaš bijedni život bez velikog mučenja! Hvala Vam! Nadam se da se čitaoci nisu naljutili na mene!Idemo dalje.Oni sa vrata su prestali grebuckati i izgleda da su otišli.Meni i dalje nije dobro.Teško mi je i molim vas,dragi čitaoci,bar me vi razumite.Idem ja u hodnik,nadam se da je put čist i da ću pobjeći tim zlim ljudima,osvetnicima džinovskog kengura sa super moćima.Tap,tap,tap,tap,aha,evo me u hodniku.Napokon svijež vazduh!Ali,šta je sad ovo? Aaaaaaaa....poklopila me neka ogromna mreža,smjestili su mi,nasjeo sam na najobičniju klopku.O ne,ne,ne,ne...bježi od mene pauče,bježi...ajde pusti me molim te,molim te! A ovo je neki dobri,emotivni pauk.Poslušao me je i oslobodio iz svoje mreže.Hvala ti pauče. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa....ruuuuuupaaaaaaaaaaa....otkud rupa u sred kuće?! Propadam! Ako ne preživim ovaj pad,znajte da sam imao veliku želju da završim ovu priču. Paaaafff! Livada...Kako divna livada,ovo je kao u Alisi.Samo što nema bijelog zeca.Ih,nema govno,evo ga prođe tik pored mene.Zeko,zeko,zekoooo...Ne čuje me. Odoh ja prošetati malo ovom livadom.Nadam se da ovdje nema onih.Šetam,šetam,šetam,šetam...Pufff...Pa kako opet ormar? Ormar.Ja u ormaru! Početak! Da li sam izlazio na hodnik ili sam upao nekako u ormar ili tek treba da izađem u hodnik?! A što bi izlazio u hodnik kad ovdje nema ni paukova ni zečeva ni rupa? Pa neću ni izlaziti! Čekam! Sve nešto mislim,kad zatvorim oči,vrijeme će mi brže proći.Zatvorio sam oči!Ne virim,ne virim,žmirim,1,2,3,4,5,6,7,8,9,10,15,19,29,40,67,89,100.Ko se nije skrio magarac bio! Gomila djece oko mene,a ja ih tražim,ali kako to da sam ja mali i ovo mi je sve nevjerovatno poznato...Ccccc,vidi onog ćora majke ti,isti dan danas...Hahahaha... Peku me oči,najbolje bi bilo da ih širom otvorim. Otvorio sam oči.Sve isto.Izašao bih u hodnika ali se bojim onog pauka.Možda im je bila smjena pa ovaj neki novi i nije možda onako dobar kao onaj.Izlazim iz ormara. Pljas.Odalami me nešto snagom gladijatora.O pa to ste vi treneru! Stvarno nisam htio zakasniti na trening ali baka mi je nešto bolesna pa sam joj morao odnijeti kolače,med i tako to. Ajd’ na presvlačenje,kraj je treninga. Otkud trener ispred ormara?Otkud igralište ispred ormara?E taman kad sam na igralištu,odoh opaliti koju.Uzimam košarkašku loptu u ruke,tap-tap-tap...Pripremam se za šut,3,2,1...Aaaaaaa,taman da ošutam,vidjeh da je lopta glava onog bijelog zeca.Bacih glavu i nastavih dalje...Samo da mi je naći ormar. Idem,idem,idem,idem,tras.Glava mi poče krvariti,padaaaammm uuuu nesvijessssttttt... Dođoh sebi!Glava mi je sva u zavojima i opet sam u ormaru! Ormar.Ja u ormaru! Početak! Odlučih otići ispred kuće,da vidim imam li se čega bojati.Evo me u dvorištu.Sve je isto,kao i prije,aaaaaaaaaaaaaaaa.........trčim,trčim,trčiiiiiiiimmmmmmmmm.... Jedva sam im pobjegao.Već ih je na stotine! Otvaram vrata nekog buđavog podruma,ulazim u podrum,kad ono ormar! Ormar.Početak! Ja u ormaru! Ponekad obični redoslijed riječi učini kao da je sve to nešto novo,pa se i ja osjetih kao da sam prvi put u ormaru! Tinuninu tinuninu...To je policijska sirena.Nadam se da je još neko primjetio ove što me prate,pa je prijavio policiji...Odjednom prestade ono tinuninu...Škripa kočnica kao da se automobil parkirao baš uz ormar.Izgleda da i jeste. Dobar dan gospodine,može malo dokumenta? Pa može,ali nisam brzo vozio. Ovdje je ograničenje 20,vozili ste 194. Au! Nema ništa au,nego izlazite iz automobila. Nemojte,molim vas,znate,mene prati na stotine ljudi,očajnički žele moju krv. Hahahahaha,ti si mrtav,ti si mrtav,tiii siiiiiiiiii mrtavvvvvvvvv!!! Vratih se u ormar. Više sam i navikao da sam mrtav pa se i nisam naljutio na policajca. Čak nisam ni posumnjao da je to kengur.Boli me briga.Idem izaći,upaliti svijetlo,ponašati se kao da ništa nije bilo. Upalio sam svijetlo. Zdravo mama! Pa sine moj,tražimo te danima,došli su nam tetak i tetka,stričevi,strine,puna kuća,čekamo te na ručak.Policajac nam reče da te našao u ormaru! Mama,odoh ja nazad u svoj ormar! Ormar. ja u ormaru! Početak!

25.11.2010.

Ulice su već sterilne odavno...


Stariji postovi

Prije nego što počnem,treba mi boca vina!
<< 08/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


MOJI LINKOVI

NADRKANOST
Jednog dana neupitan
shvatih da sam prozvan
ljudi su me gledali
pogledima streljali...
Od mene su tražili
mnogo su i dobili!
Ulice su već sterilne odavno
naviknuti da ne živimo odano
ulice su već sterilne
odavno!
Nikad nisam bio pička
nisam nisam bio gad
a kako sam stariji
sve sam nadrkaniji!!!

TRULA KOALICIJA-PREREZANE VENE
Noćas je zaplivala moja krv
i podgrejala hladne pločice
do jutra nestaće i poslednja lokva
olizaće je olinjale mačke!
A oni ce bezbrižno zaspati
u naručju svojih nevernih žena
a ja cu ljubiti hladan asfalt
i krv mi šiklja iz prerezanih vena...

HLADNO PIVO-NARCISOIDNI PSI
Svi ti narcisoidni psi
Na svakom mjestu vidim ih,
Kako me hrane uzdižu,
Kako me hrane uzdižu,

Svi ti konstantni osmjesi
Preziru asocijalnu zvijer,
Koja tinja u meni
Siguran znak da ima me.

Urbane noći morbidne
Konačno su me dovele
Do križanja mog razuma
Da li sam normalan il?

Svi ti narcisoidni psi,
Na svakom mjestu vidim ih,
Providne aluzije.
Svi ti narcisoidni psi

Iz svega srca mrzim ih,
I to me hrani, uzdiže
Umiren svim narkozama
Ja stajem poslušan u red.
Nema sumnje, sada sam
Gdje i sav obrađeni svijet...

TrEbiNjE PuNk Hc
Malo nas ja al' smo ponosni na status nacionalne manjine >:)






MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
20752

Powered by Blogger.ba